
Možda zvuči nelogično, ali mnogi ljudi, potpuno nesvesno, umeju da zakoče onda kada bi trebalo da ubrzaju. Umesto da sebi otvore prostor za uspeh ili mir, oni prave korak unazad.
Psiholozi taj mehanizam nazivaju samosabotažom - jednom od onih tihih sila koje deluju iz senke, sve dok ne počnu da oblikuju svakodnevni život.
Uspeh ili uljez
Psihološkinja Liza Gan iz britanske organizacije Nuffield Health dugo se bavila upravo time: zašto osoba koja želi promenu, napredak ili bliskost, istovremeno radi stvari koje je odvlače u suprotnom smeru? Najčešći odgovor, kaže ona, krije se u načinu na koji doživljavamo sebe.

Kada čovek ima zdravo samopoštovanje, uspeh ne izgleda kao pretnja. Deluje dostižno, pa i poželjno. Ali ako u sebi nosimo osećaj da "nismo vredni", da su dobre stvari namenjene nekom drugom - onda će i najlepša prilika zazvučati kao nešto što bi moglo da nam izmakne tlo pod nogama.
U takvim trenucima, ljudi nalaze načine da zaobiđu ono što žele: odlažu, umanjuju sopstvene rezultate, izbegavaju razgovore, sklanjaju se od novih odgovornosti ili od važnih životnih odluka.



Uspeh može da deluje neprijatno, gotovo kao uljez. Promena, čak i pozitivna, izaziva strah jer razbija poznate obrasce.
Strah od straha
Zato ne čudi što mnogi ostaju u zonama koje ih guše, ali su im poznate. U ljubavnim odnosima to se vidi kao povlačenje onda kada emocije postanu ozbiljne, stvaranje sukoba ni iz čega ili odbacivanje partnera pre nego što partner "odbaci" njih.
U poslu, to može biti izbegavanje prilika koje nose i napredak i teret odgovornosti. Sve to izgleda kao racionalan izbor, ali zapravo je reč o odbrani od nelagode koju promene donose.

Samosabotaža često ostaje neprimetna zato što se prerušava u osobine: lako je poverovati da smo "stidljivi", "nezainteresovani" ili "lenji", iako je suština u tome da se štitimo od straha - od neuspeha, uspeha, bliskosti ili odbacivanja.
Psiholozi kao signale ovakvog ponašanja navode impulsivnost, izolaciju, prekomerno konzumiranje alkohola, izbegavanje odgovornosti, ali i umanjivanje sopstvenih postignuća. U težim slučajevima tu su i destruktivni obrasci poput samopovređivanja.
Najzanimljivija, ali i najteža istina jeste da ljudi često i prepoznaju da rade protiv sebe - i ipak nastavljaju. Navike koje su godinama služile kao mehanizmi preživljavanja, ne napuštaju se lako.
Ipak, iz ovoga postoji izlaz.
Jedan tihi trenutak iskrenosti
Bihejvioralne terapije pokazuju da ukorenjeni obrasci mogu da se prekinu ako osoba nauči da zastane pre automatske reakcije i da preispita misao koja je pokrenula strah. Motivacione terapije pomažu da se čovek ponovo poveže sa onim što mu je važno - ne sa onim čega se boji.



Psiholozi tvrde da se ključ promena često svodi na jedan tihi trenutak iskrenosti sa sobom: kada postanemo svesni da nismo "neuspešni", nego samo nedovoljno sigurni u to da zaslužujemo dobro. Tek tada čovek može da kaže onu jednostavnu, a toliko tešku rečenicu: "Vredim uspeha i sreće".
I tu počinje okretanje kursa.
Ne velikim potezima, nego malim izborima, dan po dan, u kojima prestajemo da stojimo sebi na putu.



